U se vrime godišća...

.

U onim davnim danima između dva svjetska rata i splitska su se djeca najviše radovala prosincu. Velike božićne i novogodišnje blagdane najavljivali su Sv. Nikola i Sv. Lucija. Svetac odjeven poput biskupa, u pratnji vraga s prutićima pohodio nas je u zabavištu. Poimence nas je prozivao iz debele knjige, čitao podatke o našem ponašanju i dodjeljivao dar. Zločesti bi dobili ugljena i luga. Kod kuće bi mi ostavio tek pokoji bombon ili malo suhoga voća u čizmici ili cipeli.

Ipak, tajnu sv. Nikole razotkrio sam veoma rano. Na prigodnoj priredbi u dječjem zabavištu kod Sestara milosrdnica sv. Ane u Velom varošu, pod dugom svečevom pamučnom bradom prepoznao sam lice mladoga svećenika iz crkve Sv. Križa, a u Krampusovu trikou dobro mi poznate obline i miris parfema prijateljice moje mame. Kući sam stigao gorko razočaran... U svetu Luciju ipak sam nastavio vjerovati. Nestrpljivo iščekivah njezin god. Rano bih lijegao i budio se još ranije ne vjerujući očima koliko je donijela. Uz tradicionalne raznobojne svjetlucave mrežaste bičve i bičvice ispunjene slatkišima i suhim voćem, bilo je i drugih darova omotanih u crveni, zeleni ili žuti celofan. Poslije shvatih da je količina darova zapravo bila razmjerna broju naših rođaka i kućnih prijatelja. Još se ne bih ni izigrao s darovima, a Božić je već bio na vratima.

Andrija Buvina, Porođenje, vratnice katedrale, Split, 13. st.

Na Badnjak poslije podne otac bi počeo resiti bor, zapravo jelku. Svake godine kupili bismo koju kutiju novih baluna i balunčića, voštanih svjećica, prskalica te neku suvremeniju vrstu vilinske kose. Jedne godine nabavismo i uvelike reklamiran snijeg u prahu, od kojeg su poslije svi ukućani dobili neugodan osip. S osobitom pažnjom postupalo se sa starim, baroknim ukrasima naslijeđenim iz djedovskih zbirki. Bilo je vike i plača kada bih nehotice razbio koju od tih blistavih kugla... Svilena kosa i srebrene niti skrivahu tajanstva mirisave krošnje pod kojom naslućivah nejasne obrise darova. Po prostirki od mahovine poredane sadrene figurice (ovčice, pastiri, tri kralja) kao da su žurile ka treptavom svjetlu betlehemske zvijezde što lebdi nad špiljom od ljepenke.

Poslije, kada smo se preselili kod none na Bačvice, predvečer bi u kuhinji počinjao obred pripremanja fritula, pršurata. Unaprijed razmućen kvas ubacila bi none u hrpu brašna, dolijevala vodu i miješala. Zatim kapnula malo rakije ili maraskina i prosula šaku-dvije suvica. Budući da tada nije bilo miksera, svi bi se ukućani izredali u žbativanju tijesta dugom debelom drvenom žlicom u dubokom loncu. Valjalo je žustro miješati sve dok se na površini ne bi pojavili mjehurići. Držalo se da o tome ovisi uspjeh fritula. Zatim bi prekriveno tijesto odležalo sat-dva. Tek poslije večere none bi uzavrela obilato maslinova ulja u najvećoj tavi te lijevom rukom grabila tijesto, ispuštala ga između palca i kažiprsta, hvatala žlicom i pažljivo spuštala u tavu. Ubrzo bi se nezaboravni miris proširio stanom, stubištem, ulicom...

Za ručkom se strogo postilo: panada (juha od crvenog luka s malo ulja i suhoga kruha), slane srdele ili inčuni. Zato je večera – iako nemrsna – bila obilatija: bakalar sa suvicama, cvjetača, trlje ili lignje. Siromašniji su pripremali pržene kanjce, kuhane pirke, muzgavce ili hobotnicu. Na kraju se nudila kotonjada, bajamovac, crni kolači, suhe smokve. Ukusnost pripremljenog bakalara i fritula za domaćice je bilo pitanje časti.

Nasred svečano prostrta stola u staklenoj vazi ispunjenoj pšenicom i kukuruzom uzdizala se blagoslovljena svijeća s nataknutim slatkim kolačem. Svijeću je palio najstariji član obitelji, a gasio najmlađi komadićem kruha namočenim u crno vino. Taj se kruh poslije morao baciti u oganj, nikako u smeće! Suzdržana daha motrilo se – osobito posljednjeg dana u godini – kojim će smjerom dim s ugašenog stijenja. S olakšanjem bismo odahnuli ako bi se vinuo uvis... Naime, vjerovalo se da osobi prema kojoj skrene dim prijeti životna opasnost, čak da može umrijeti iduće godine!

Zatim bi none stavila u štednjak oveću cjepanicu te je uz molitvu polijevala vinom, rakijom i prošekom, posipala pšenicom i solju. Bila je to suvremenija verzija nekadašnjeg paljenja badnjaka na kominu. Zapjevale bi se i prastare prigodne pjesmice: U se vrime godišta... Veseli se Majko Božja... Spavaj, spavaj, Ditiću... S rudimentarnog radioprijemnika His Master’s Voice, koji je umjesto naziva postaja imao polukružnu pločicu s brojkama, odzvanjahu božićne melodije svjetskih radiopostaja... Umjesto na ponoćku odlazio sam u postelju, nastojeći zaspati što prije, da bih mogao ustati što ranije i vidjeti što mi je donio Mali Isus.

Badnji dan i Božić provodili smo u najužem obiteljskom krugu. U čestitanja se odlazilo tek poslije sv. Stjepana, i to samo u najbliže rodbine. Trećeg dana po Božiću, na Mladence, majka bi me po prastarom običaju prutićem „išibala“. Bio je to spomen na nevinu dičicu koju je pobio okrutni kralj Irud. U pratnji roditelja obilazio sam crkve i pobožno se divio raskošnim ili skromnim betlehemima, jaslicama. Najslikovitije pohodili smo nekoliko puta. I tako je slavljenje božićnih blagdana, s manjim prekidima, trajalo puna dva tjedna: od Badnjaka, preko Nove godine, sve do Sveta tri kralja.

Tek u danima ratne i poratne oskudice shvatih kolika je bila nekadanja kulinarska raskoš božićnih objeda. Čeznutljivo ih se prisjećah kao lijepih davno pročitanih bajki. Doista, nekoć se nije jelo, već blagovalo... U poratnim godinama none je i dalje, ali sad potajno, palila badnjak u štednjaku, dok roditelji strahovahu neće li miris bakalara i posnih fritula povrijediti „pravovjerni“ komunistički njuh nametnutih nam sustanara.